SpliTskost

Moja bi majka uzviknula gluho bilo svaki put kad bih ja rekla da nešto činim zadnji put.

Jedem zadnju mandarinu i zadnji nar iz Tenine bašte u ovoj sobi s pogledom na tuđi prozor koji ima pogled na još tuđiji koji, napokon, gleda na Peristil.

Gluho bilo da je zadnji! Donijet će Tena još, u Sarajevo, obećala je.

Potom spremam stvari i razmišljam: opet nazad vučem više nego što sam donijela.
I uvijek se, tako, vraćam sa više: više knjiga i novina, više robe i poklončića i više brojeva i imena u imeniku mobitela.

Šta si ponio da čitaš? – pitam jednog devetogodišnjaka, učesnika akcije Čitanje pod krošnjama koja je okupila osnovce i srednjoškolce u jednom splitskom parku u velikom čitanju na otvorenom.

Časopis – kaže on – Bolji mi je od knjiga jer ima sve.

Kako misliš sve? – pitam ga.

Pa, sve. Kad mi se čita mnogo, imam priče, kad mi se čita malo, imam pjesme, a kad mi se ne čita ništa takvo, onda čitam o životinjama.

Bravo – govorim mu i ne skidam osmijeh.

Kad bi barem svi devetogodišnjaci u ovoj i ovoj susjednoj zemlji mislili kako u časopisima ima sve, moje kolege iz redakcije i ja spavali bismo nasmijani i budili se nasmijaniji.

U časopisima ima sve, mantram, u sebi, kao tajnu savremenu molitvu za dizanje tiraža.

Kada prilaziš Nebojši, prilaziš li mu kao zemljaku? – pita me Jasen i primjećuje na mom licu da apsolutno ne razumijem njegovo pitanje.

Mislim, gledam te sad kako si prišla Nebojši i pričala s njim i razmišljam: doživljavaš li ti njega kao zemljaka? – pokušava pojasniti.

E, jebiga, Jasene, ja tebe ništa ne razumijem – kažem, potpuno zbunjena.

Poslije su mi objasnili kako je Nebojša dečko iz Bosne koji trenutno živi, radi i piše u Splitu. Slučajno smo se našli skupa na druženju pisaca sa zanimljivom grupom novinara iz Austrije, Njemačke i Švicarske.

Dok sam mu prilazila, za tim stolom, nisam znala kuda je i odakle je, da prostiš, pa sam mu prišla kako inače prilazim ljudima koje sam popodne upoznala a uveče ih pozdravljam i odlazim sa velikom šansom da ih ne sretnem nikad više u životu. A da sam znala, da li bih mu prišla drugačije? Smiješna mi je pomisao na to.

Pa u Splitu sam, mislim se, nisam u Turkmenistanu, tamo bih ga prigrlila i pustila koju suzu, potencijalno.

Ovdje, nijednog trenutka, nisam imala potrebu tragati za svojima među tuđima.  

Odrastala sam uz mačke i pse. Uvijek je u našoj kući hodalo nešto na četiri noge i dugo nakon što smo se brat i ja junački ispravili na dvije. Po ulicama Sarajeva, a naročito Zenice, skita se bezbroj nezbrinutih pasa. Oni su razlog zašto mi od tačke A do tačke B uvijek treba više vremena od predviđenog. Kako ne zastati i progovoriti koju s tim skitnicama, upitati ih je l im hladno i šta bi sad najradije pojeli?

Ovdje su mačke apsolutne gospodarice ulica. Igraju se sa tipkama bankomata i odvezanim pertlama na cipelama turista. Pojavljuju se niotkud, uvijek u trenutku kad riba tek stigne na stol i na razne načine skreću pozornost na sebe, ovisno o temperamentu i apetitu. Neke tek mjauču, neke počnu sa suptilnim grickanjem nogavice, a završe nesuptilnim skokom u krilo. Kad se najedu ili im dosadi vaše glađenje i zadirkivanje, okrenu vam stražnjicu sa pripadajućim repom i legnu. Spavaju mirno, sigurne da će i sutra biti jednako sunčan dan bogat ribljim repovima i krljuštima. Njam.

U zgradama na Prokurativama prostore imaju udruge raznih nacionalnih manjina. Uveče, odozgo dopire pjesma splitskih makedonaca. Manjinski usud prati me od ko zna kad i nije niti pretjerano dosadno, niti pretjerano zabavno. No, ovdje i sada, s pogledom na more i Prokurative, rado bih ponijela taj blaženi teret manjine, pa makar i nacionalne.    

Renato je bio u Tirani na književnom festivalu i dao izjavu lokalnim novinarima. Sutradan, osvanuo je naslov: Mrzim ljude koji koriste nove tehnologije. Ne mrzi, Renato, ne mrzi. On je samo pričao kako ga uvijek fasciniraju anonimni komentatori na raznim siteovima i portalima.

Komentatorima, kao da nije bitna tema: može to biti vijest o ragbi utakmici, izložbi fotografija u Zaprešiću, borbi bikova ili stanju na putevima i graničnim prelazima. Koja god da je vijest, na četvrtom-petom komentaru već smo došli do ustaša i četnika – razmišljamo Renato i ja, manje-više naglas.

U toku svog boravka ovdje, i ja sam dala pregršt izjava i intervjua. U Slobodnoj Dalmaciji dobila sam cijelu stranu teksta, sa naslovom: I službeno, i huligansko Sarajevo diglo se protiv Queer Festivala i podnaslovom koji govori o istospolnoj ljubavi koja je ljubav, kao i sve druge. Od Queer festivala prođe godinu i pol, ali beogradski urnebes na Paradi ponosa temu je aktuelizirao pa je dospjela i u naslov i u podnaslov, mada je intervju sadržavao 12 pitanja o mom književnom radu i jedno (brojem: 1) o mom aktivizmu i borbi za prava svih marginaliziranih, pa tako i LGBT osoba.

No, ako ćemo već praviti listu novinarskih i uredničkih mudrolija, moj neprikosnoveni favorit je svakako onaj objavljen prije četiri-pet godina gdje u podnaslovu teksta o mladoj književnici Begagić piše: Nemam književne uzore, ali volim knjige Nenada Veličkovića i Branka Lugrešića.

Pitali su me dobronamjerni prijatelji i poznanici ko je izvjesni Branko. Nisam probala zlonamjerni trik u kojem bih na to pitanje odgovorila sa: Nisi čitao Branka?!

Ne, nema razloga da crvenite ako ga niste čitali, nisam ni ja. Branko Lugrešić je, zapravo, Dubravka Ugrešić, glavom i bez brade. A novinarki ne zamjerite, ja imam lošu dikciju, a i razgovor je sniman u kafani, u šušuru i žamoru.

A Google?

Šta google?

Opet je sunčano i to nije ništa novo. Već sam se navikla i polako učim ignorisati sunce. Prije bih, čim mi prve zrake provire u stan, frenetično počela sa oblačenjem i izlazila vani bez ikakvog plana kamo ići. Prosto sam imala neki životinjski instinkt – kad vidiš plijen, lovi! Kad viši Sunce, izlazi, šetaj, upijaj svaku zraku!

U jednom sam trenu pomislila da su se ljudi ovdje sigurno navikli na svu tu vedrinu i toplinu.

U sunčanoj šetnji s Majom naletili smo na gospođu iz Turističkog ureda. Odmah je komentirala vrijeme.

- Ko ovo more platit? – pitala je, u prazno.

- Eeee. – odgovorila joj je Maja.

Kad živiš u gradu gdje je lijepo vrijeme 10 mjeseci u godini i uz to radiš u Turističkom uredu, pa valjda se u neka doba saživiš sam sa sobom. Ovdje ne. Ovdje ljudi kao da svaki dan imaju potrebu sebi ponavljati koliko im je lijepo.

E, kad čitam ove tvoje zapise o Splitu, pomislim si kako bih stvarno mogla živjeti tu! 

Tena, Splićanka koja stvarno živi Tu.

Lokalne su novine objavile tekst preko cijele stranice o tome kako je u školskom udžbeniku objavljen skandalozni anterfile u kom piše (parafraziram): Riječ cipela u potpunosti je iz upotrebe potisnula arhaizam postola!

Pročitala sam to i pomislila: A gdje je ta, urednicima tako draga, senzacija u ovoj rečenici? Ko još piše tekstove o leksemima? No, bidna ja, poslije sam shvatila: ovdje sve što hoda na dvije noge i nosi cipele govori da nosi postole. Posljednji put sam za riječ postola čula na drugoj godini faksa kad smo radili Šenoinu Postolar i vrag. Naravno da sam mislila da je arhaizam, pa šta će drugo biti?

Postole su, tako, tom tekstu došle kao onaj kamenčić koji se izvuče pa pokrene stijene. Pisalo se o centralizaciji, nerazumijevanju centra prema provinciji, zanemarivanju regionalnih razlika, teroru standarda i još koječemu. Dugo potom ponavljala sam u sebi riječ postola. Još uvijek nisam uspjela njenu oznaku povezati sa označenim. Nijednom mi se pred očima ne bi ukazala slika cipele, uz silni napor, vidjela bih tek animaciju šegrta Hlapića iz Croatia filma.

U kratkoj posjeti Splitu je jedan nizozemski pisac koji piše roman čiji glavni junak postaje žrtvom krađe identiteta i u neočekivanom raspletu (a i kakav je to uopće rasplet ako je očekivan?) otkriva svoje balkansko-romsko porijeklo.

Krađa identiteta – to je savremena babaroga kojom plašimo koga stignemo: djecu pri njihovim prvim klikovima po bespućima interneta i mlade ljude koji ponosno otvaraju svoje prve bankovne račune.

-  Pazi, mogu ti ukrasti identitet! – govorimo glasom punim strahopoštovanja prema Njima.

-  Šta?!

-  Iden-ti-te-t – rastavljamo na slogove - znaš, to ti je sve ono što si. Kad nemaš identitet, nemaš ništa.

-  Dobro. I šta će oni s mojim identitetom, mislim, koji će im kurac? 

To ne znamo, pa odgovor na to ni ne dajemo. Ali fora je zamisliti nekoga ko ti krade identitet i pri tome ima jasne razloge zašto to radi i šta će poslije učiniti sa tvojim imenom, prezimom, egzotičnom balkanskom nacionalnošću i religijskom pripadnošću.

Bennie (tako se zove naš Nizozemac) zna ponešto o našim jezicima i kulturama. Nije prvi put u Hrvatskoj. Istraživao je i putovao. Sljedeća destinacija mu je Mostar.

Sjedimo u prekrasnoj bašti pizzerije Zlatna vrata i razgovaramo s njim, nas četvero u ulozi domaćina, uključujući i mene, i on sam s druge strane stola, kao ispitanik.

Nakon priča o Romima, a svako od nas imao je za podijeliti barem neko zabavno iskustvo s njima, Renato predlaže novi, još neočekivaniji rasplet Bennijevog romana. Nakon što otkrije da je Rom, junak dolazi na Balkan da traži svoje pretke, a onda opet, neočekivano, a kako drugačije, saznaje da zapravo nije Rom već Hrvat. Priča nema happy end i završava se uzdahom glavnog junaka dok kroz suze jeca o svojoj sudbini:

Oh, my God, i'm a Croat, i'm not even a Gipsy.

Smijemo se. Renato, splitski Zagrepčanin, glavni je zabavljač večeri.

Nakon što Nizozemac ode, momentalno se prebacujemo sa engleskog na naš(e) jezik(e), sa svojevrsnim olakšanjem. Nije lako kada od ljudi koji rade u jeziku i od jezika plaćaju struju i grijanje traže da izađu iz tog svog sigurnog prostora u neki drugi. Nalik je to stanju u kojem se nađu djeca kada prvi put uđu u vrtić: sve je tu divno, šareno i smanjeno po njihovoj mjeri, ali gdje je otišla mama?

Kupujem neke prnje i razmišljam jesu li te majičice silno jeftine ili je hrana silno skupa. Narednih dana, umjesto u kunama, računam u majicama:

Pizza + kokta = 1 dječija majica

Šoping za dva ručka = 2 odrasle + 1 dječija majica

Riba, salata + 2 vina = zimska jakna za dječaka

Zbunjena sam. Sjetim se svog prijatelja koji mi je pričao kako njegova mama sve mjeri u pilićima. Kad god utroši novce na bilo što, dođe kući, spusti cekere i prije nego li i predahne izračuna koliko je za te novce mogla kupiti – pilića!

Dva cijela pileta ovdje koštaju kao jedna majica. Ili obrnuto.

Pišem mu da ne izlazim vani i da spremam novi broj novina. Pita me kad izlaze novine i hoće li mu stići u školu. Kažem da hoće i stavljam smajlija. Pitam ga hoće li sa mnom u Beograd, kad se vratim iz Splita. Kaže da hoće i stavlja smajlija.

Malo prije nego sam otišla u Split, njegov tata i ja ispisivali smo punomoć s kojom bi ga moji roditelji mogli prevesti preko granice. Morali smo popuniti razne podatke: mjesto rođenja oca (Zagreb), mjesto rođenja majke (Zenica), mjesto rođenja djeteta (Travnik), trenutno prebivalište (Sarajevo)... Sina je zabavljala količina toponima na tako malom prostoru. Nakon nešto razmišljanja, konstatovao je da nemamo nikog rođenog u Srbiji. Možda bi Vanja mogao da se rodi u Beogradu? – predložio je. Vanja nije još ni embrio, još je u mislima, ne znamo mu/joj ni spol, ni vrijeme rođenja, samo, eto, ime i mjesto znamo.

Jesi li trudna? – pita sin, na chatu.

Nisam, zlato - pišem mu – Samo idem na Sajam knjiga.

Dobro – piše on i stavlja smajlija. Ne znam je li zaista radostan što će još uživati u blagodetima jedinog djeteta u kući ili prosto voli gledati te male žute vesele glavice na sterilnoj bjelini monitora.

Sa jednog prozora u Getu visi američka zastava. Iz kuće dopire muški glas, vlasnika glasa ne vidimo ali sigurni smo da je debeo i u bijeloj potkošulji. Muuuči! – viče glas. Govori sinu, tinejdžeru koji sjedi na stepenicama ispred kuće, sa drugom, i pjeva. Pivam pismu! – odgovara sin. Reka san muči! – uporan je otac u bijeloj potkošulji, negdje iz kuće.

Tinejdžer odmahne rukom i još neko vrijeme sjedi i šuti. Sjedi i njegov drug, šuti i on. Onda razmijene riječ-dvije među sobom i odu negdje. Lijeno. Jasno nam je da tamo gdje idu sigurno neće zakasniti. 

Poznat mi je taj sindrom. Ima takvih, ali i mnogo starijih od ovog našeg narodnog pjevača, u mom rodnom gradu Zenici, koji ujutro, prije jutarnje kafe, izađu iz stanova i stanu, na neko mjesto, u ulici ili parku. Onda tako stoje, dok im se ne pridruži još njih. Ponekad, ako imaju u džepu pokoju marku, odu na kafu, u neki lokalni birc. Onda opet stoje. Kao i ova dvojica, često šute, ali šute skupa. U međuvremenu, ako se nađe, smotaju koji džoint.

Onda se najednom pozdrave:

-         Haj'. Odo' ja. – kaže jedan i ode.

-         Haj' – kažu ovi što ostaju.

Sin moje poznanice u Beogradu, sad već čitav klipan, znao je tako, još u višim razredima osnovne škole, izaći odmah poslije škole ispred zgrade. Kad bi ga mama pitala kamo ide, uvijek je odgovarao isto: Pa, nigde.

Kako nigde? Šta vi radite tamo nigde? – upitala bi ga mama, a on bi rekao: Pa, tako, blejimo.

Blejanje, eto, ne poznaje granice.

Ako je išta sigurno, onda je to činjenica da sam katedralu Sv. Duje sagledala valjda iz svih  mogućih perspektiva i u svako doba dana. Najčarobniji je, dakako, onaj pogled sa Kule, u legendarnom Getu, tačnije Kenjari, naročito noću.

Sa prozora kule vidi se taj čudesni toranj Sv. Duje i mali trg smješten u srcu palače ispred Etnografskog muzeja gdje danas blješte reflektori i slikaju se mladenci. Ono što je tu bilo nekad, dok je sve bilo mračno i zapušteno, ponekad pokušavam zamišljati. Imala sam desetak godina kada su bile aktuelne priče o splitskom paklu droge. Kad sam malo poodrasla, vjerovala sam da je to urbana legenda, potreba da se bude drugačiji, makar i negativno, a nije bilo lako u onoj, značajno većoj, državi biti u nečemu rekorder.

Maja, moja splitska domaćica, uvjerava me da ništa nije bilo napuhano.

Svaku noć pred spavanje s prozora gledam nekadašnji splitski kolodvor Zoo. Da sam pušačica, sigurno bih s pogledom na pohrđalu armaturu na prozorima iza kojih viri plavetnilo mora pušila onu još jednu cigaretu pred spavanje. Ovako, budući da ne pušim, otpuštam uzdahe umjesto dima i mislim kako se neki minuli život uvijek učita u mjesta, ulice i trgove i dugo tu ostane.

Danas, kažu novinski članci, stare i zapuštene stanove u Getu masovno kupuju stranci. Do juče, bilo je to za sitne novce, danas su cijene otišle nebu pod oblake.

Još jučer je, kažu novinski članci, od nešto malo manje od hiljadu stanova u Getu tek njih tristotinjak imalo kupatila.

Još jučer, srednjih devedesetih, priča Toni, još jedan od onih drugara koje poznajete tek dva dana, ali ste uvjereni da ste s njima popili bezbroj kafa u životu, u Getu su se nalazila dva i pol kafića, a među zgrade i u uličice zalazi li su samo najhrabriji.

Ovaj Get kojeg ja gledam iz ove svoje perspektive podsjeti me često na moju domovinu Bosnu i Hercegovinu (zvanična skraćenica BiH, nezvanična: PiH): mjesto je to koje živi između vlastitih krajnosti, između sjaja i bijede, između bliceva japanskih fotoaparata i točkova pohrđalog bicikla bez sica i kočnica kojeg oko sv. Duje voze romski dječaci.

Irenu sam upoznala slučajno. Druge sam ljude ovdje upoznala sasvim namjerno. Još dok sam planirala svoj boravak na ovom programu, rekla sam svojim dragim domaćinima (tad još nisam znala da su stvarno dragi, samo sam željela vjerovati) kako silno želim upoznati Olju.

Upoznala sam je jedne prilično hladne noći u dvorcu Vituri u Kaštel Lukšiću na promociji njenog romana. Poslije su se jeli neki sitni kolačići komplikovanih imena i pio prošek, a još poslije, sjelo se uz more u neku bašticu. Pogled je pucao na Trogir, a jedan je avion sa obližnjeg aerodroma proletio tako nisko da sam se na tren osjetila kao kući, u svom sarajevskom predgrađu nadomak aerodroma Butmir. Samo, ovdje je, eto, bilo more i puhalo je u kosti.

Oljina sestra pričala je o svom svekru, divnom i tihom čovjeku kojem je jedan dan udarilo u mozak, pa je u svojoj radionici odštampao natpise „Prerezati ovdje“ i izlijepio ih u dnu svake svjetiljke na tek renoviranoj splitskoj rivi. Pale su salve oduševljenja za tim kafanskim stolom: Ajme, to je bio tvoj svekar, Ajme, ludilo, Ajme, kakav čovik, Ajme, (upiši odgovarajući uzvik oduševljenja i odobravanja). Kako sam za slučaj tek saznala, samo sam se ja toj sjajnoj dosjetci divila na vrijeme, ne naknadno.

Uvijek me zadivi ta vrsta gotovo privatnog, usamljeničkog aktivizma, to insistiranje građanina u pravu na grad i u želji da utiče na njegovo prostorno uređenje.

Svjetiljke još uvijek stoje, prerezane nisu. Bijelo blješti i odbija se o velike mramorne ploče. Kad padne kiša na ploče, problemi sa estetskog, prelaze i u sferu praktičnog.

Irena iz Kaštela ispričala mi je priču o svojoj prijateljici koja po cipele i sunčane naočale ide u Italiju, a u Dubrovniku spava u hotelima sa četiri-pet zvjezdica dok je sve što o couch surfingu ima za reći tek izraz gađenja na njenom licu. Ako nije tajna, pitam Irenu, slučajnu poznanicu, čime se ona bavi? Studira, odgovara Irena. Ako nije tajna, pitam Irenu, čime joj se roditelji bave? Tata škveranin, mama radi u Konzumu, veli Irena. Ok, govorim već iznervirana, momak joj igra u Hajduku? Ne, nema dečka, veli Irena. Slegnem ramenima, a Irena dodaje: Na kredit. Sve – na kredit.

Zamišljam tu tajanstvenu osobu XY na splitskoj rivi, čizmice koje nikad snijega vidjeti neće, rejbanke i novi zimski prslučić do ispod pupka. Zamišljam kako pijucka toplu čokoladu utopljena u masu sebi sličnih u sebi sličnim baštama pod bolničkom rasvjetom čuvene splitske rive.

Ima nešto u toj zapanjujućoj potrebi da, bar na toj jednoj kafici ili toploj čokoladi, pobjegneš iz samoga sebe.

Gotovo mi se svako jutro čini da sam ovdje duže nego što sam. Budim se bez da znam u koje sam jutro zakoračila. Stara česma pod prozorom, glasovi njemačkih staraca i domaćih govornika engleskog jezika koji pripovijedaju o istoj toj česmi i mala Antonija koju uvijek dozivaju, kao da je pitanje života ili smrti. Svaki dan isti zvuci, pa više niti ne znaš koji je dan. A ni ne moraš znati.

Jedna me stvar, ipak, podsjeti da sam tu ili već dovoljno dugo ili već dovoljno domaća: u rijetke dane kada u ovom gradu padne kiša, imam pod prozorom onu, tako važnu, Hemonovu baricu! Sjajni sarajevsko-čikaški (ljudi danas vole toponimski svrstavati pisce, to je trendi) pisac Aleksandar Hemon rekao je da je neko mjesto tvoje kada u njemu imaš baru po kojoj uvijek znaš pada li vani kiša.

Zbunjena stalnim klokotanjem vode u mojoj ulici, u zidinama čuvene Dioklecijanove palače, u stvarno padanje kiše moram se uvjeriti vizuelno: bacivši pogled na tu baricu u kojoj, ako pada, kapljice stvaraju one svima znane koncentrične krugove.

U dane kada kiša ne pada, kakvih je mnogo više, šetam ulicama i, počesto, fotografišem. Ponekad sjednem u jednu baštu u kojoj je valjda uvijek sunčano i uvijek to sunce sija kako treba, a onda trgom prođe Olja, mahne mi i svrati na kafu. U povratku kući u labirintskim ulicama susretnem Tenu kako gura kolica i u njima divnog malog Mara. Dogovorimo se za kafu, sutra.

Ima dana, pomislim, kada šetajući Sarajevom ne sretnem živa roba, a kamoli da nekoga svratim na kafu.

Ponekad se plašim kontakta.

Ima u Sarajevu tih ljudi koji umiju svakom živom stvoru biti prijatelji: kolporterima, konobarima, šankerima, čistačicama, prodavačicama, pekačima kestenja i pečenjaka...

Oduvijek im zavidim. Kad prođu ulicama, za njima još neko vrijeme šume njihove riječi i pozdravi, njihov jednokratni humor koji ipak nasmije, njihove čestitke i želje, upiti za ove ili one, za djecu i familiju. Oni čak ni ne zastaju, već u hodu pričaju, u hodu komuniciraju.

Ponekad, možda, kad je vani divno vrijeme, kad je nebo bez oblačka, kad je Lav u Veneri, kad sam napisala nešto čime sam zadovoljna, kad sam ponosna na svog sina jer je učinio nešto posebno, tad, možda, dobacim i ja koju zabavnu nekom prodavaču, pokoju koja iskače iz ustaljenog repertoara sintagmi između „Pošto vam je...?“ i „Dat će te mi dvije...“.

Ovdje sam uglavnom takva. Prodavač smokava, šinjorina što radi u kineskoj radnjici kod Pazara, Prometov vozač za Bene i konobarica u Fife moji su drugovi. Viđam ih često i pretresamo velike mudrosti. Što su oni bolji od onih tamo, u mojoj svakodnevnici, niko ne zna. Ima valjda nešto u tim tuđim gradovima koji te prime nakratko pa od sebe njima daješ ono što inače i ne bi, jer, misliš si, nakratko je.

Mada, to nakratko nekad i potraje.

Volim pijace. Volim i smokve. Susan je, kaže, prvi put u svojoj dvadeset i sitnoj, baš ovdje, probala svježe smokve. Fresh figs. Put me nanio u Split da naučim novu englesku riječ: Fig – smokva.

Splitska je riječ za pijacu pazar. U kraju iz kojeg ja dolazim pazar je zarađeni novac u radnji. Nakon završenog radnog dana, pazar se predaje gazdi ili u banku, zavisi u koliko velikom preduzeću radiš. Pijaca, ali bez i, ovdje je trg. Ali ne kao u susjednoj Italiji, bilo koji trg, već jedan jedini konkretni. Zvanično se zove Narodni trg. Nezvanično prosto – Pjaca.

Volim pijace i u Zagrebu, pogotovo onu na Dolcu. Tamo sam jedne davne zime na jednom književnom druženju jela mandarine. Pijaca u Zagrebu zove se plac. U kraju iz kojeg ja dolazim plac je komad zemlje na kojem možeš graditi kući, poslovni prostor ili neboder, zavisi od količine kapitala koji posjeduješ.

Na svim tim mjestima, ma kako se zvala, prodaje se voće, povrće, pištolji na vodu, gaće, bokserice i Europi mrski sir i vrhnje alias pavlaka.

Na svim tim mjestima, ma kako se zvala, vrvi od muškaraca, žena, djece, starih, mladih, pčela, mačaka i grlatih bakica.  

Ako su, kao ova splitska, u samom srcu grada, pijace su, tim više, mjesta susreta, mjesta ne samo robnonovčane, već i razmjene informacija.

Na ovoj svojoj, splitskoj, saznala sam tako, od prodavača suhog voća u kasnim šezdesetim, pokoju o životu:

Za Split bi se proda, za Hajduk bi ubija, al pazi, da mi neko sad otpiva Benbašu, na mistu bi umra.

Kupila sam od njega najslađe suhe smokve ikad, za najmanje para.

Dried figs.

Ona se zove Susan i ima dvadeset i sitno. Australijanka je, rodom iz Perua, a Split joj je tek jedno od desetina odredišta na kojima će spustiti kofere i oprati prljavi veš na svom jednogodišnjem proputovanju svijetom. Ovdje sam, na nekoliko sati, u ulozi njene splitske domaćice. Sjedimo u čuvenoj kafani „Tri volta“ koja se zvanično zove „Dioklecijan“. Ponešto joj, onoliko koliko znam, pripovijedam o Rimskom carstvu, Austrougarskoj, Mlecima i Osmanlijama. Ponešto o jezicima i dijalektima, ponešto o klimama. Ponešto onda o doktorima koji uzimaju novce za bolji tretman u bolnicama, pa red mudrih misli o muslimanima, Srbima i Hrvatima, pa onda malo o muslimanima, katolicima i pravoslavcima, pa ponešto o vjeronauku u školama i sasvim malo o izdavačima, knjigama i piscima. Sluša me pažljivo dok preživa miješano meso i salatu.

Na kraju, nakon kratke šutnje, ushićeno kaže: „Kod vas zaista paradajz još uvijek ima okus paradajza.“

Onda se rastajemo i ona isplovljava za Vis.

Stigla sam i vrijeme je divno. Kasni je septembar, Splićani kažu da je upravo u ovo doba godine more idealno za kupanje, a plaže tek sad, očišćene od turista,  pružaju istinski mir. U Sarajevu, gore na 500 metara nadmorske visine, magla se spustila do prizemlja nebodera, udiše se smog i vlaga i oprašta se od Boga Sunca do aprila. Ljudi pale grijanje i u svoje male crne kutije kojima su zamijenili dnevnike kuckaju i kukaju nešto o vremenu, kostima, godinama i melanholiji. Svaki drugi iscitira legendarnu repliku iz filma „Sjećaš li se Doli Bell“: Hoće li Sunce u ovom gradu ikad zasjat' kako treba?

Neće, moji kontinentalni drugari, neće...

Pišem mu da sam stigla i da je vrijeme lijepo. Ne pišem mu da se hrabriji još uvijek kupaju i tvrde kako je more najdivnije baš u ovo doba godine. Pišem mu tek ono što može podnijeti. Pišem velikim slovima. Odgovara mi jednako. Još ne zna napisati lijepo, već piše ljepo. Još ne zna da su „kako si“ dvije riječi. Ovo su mu prvi mailovi u životu i prvi karakteri pod jagodicama prstiju.

Doći ćeš mi za 5 dana, pišem mu. Odgovara kako jedva čeka. Sa ć.

Ima šest godina i po prvi put se razdvajamo na više od šest dana.